10 Jul, 2008
Ašik žena ta...
Vredi li pisati o tome? Pojavila si se niodkuda sa potpuno drugačijim
izgledom i akcentom, licem punim pega i osmeha, kose pune maka i šećerne vune,
glasa čiji eho traje do večnosti i koji me budio svako jutro i stavljao osmeh
na moje umorno lice ispijeno nesanicom. Govorila si da nisam tvoj tip, ali da
moje reči vrede. Šetali smo svakodnevno, pričali o sebi, poveravali se jedno
drugom i razvijali prijateljstvo uprkos mojoj mašti, uprkos bašti ljubavi
zasađenoj u mom srcu. Nisam ni primetio a već sam bio zaveden. Postao sam tvoje
oružje, bio sam u tvojim rukama. Sudbina me je razbijala tvojim iznenadnim
dolascima i odlascima. Noć mi se rađala zorom, a zorom si dolazila ti. U moj
siroti život donela si inspiraciju, ali i patnju. Bio sam kao rudar koji umire
u trenutku kada treba da iznese najveći grumen na površinu. Mislio sam da će
smrt doći kada ti odeš, ali je došla sa tvojom neposrednošću. Iskrene reči žene
pod crvenim fenjerom. Bila si kao metak iz zasede, kao slučajni stepenik na
nepoznatoj stazi u mraku, kao uragan iz nenadanog pravca. A ja kao lađa
izlomljen i ostavljen da me morska struja rasturi da plutam u delovima po
širokom okeanu. Ali ja nisam jedini tvoj brodolom. Bilo je i onih koji su još
više rašili jedra tvojoj snazi.
Ustvari svi smo mi bili i svi smo mi prošli. Svi smo mi isplivali i svi se
ponovo dali u plovidbu. Samo smo jedno shvatili: treba naći mirnu luku.